TOPCAST

Vesna Hercigonja-Novković: O roditelju ne ovisi hoće li dijete dobiti ADHD, ali itekako ovisi prognoza djeteta s ADHD-om

today2022-10-11

Background
share close

Listopad je mjesec posvećen svjesnosti o ADHD-u, poremećaju deficita pažnje i hiperaktivnosti. U TOPCAST TOP RADIJA stigla je Vesna HercigonjaNovković, psihoterapeutkinja i autorica knjige „ADHD- od predrasuda do činjenica“. Psihoterapeutkinja za najčešće simptome ADHD-a kaže da su to hiperaktivnost, impulzivnost i nepažnja, a njegovu nasljednost možemo gledati u dva smjera – genetikom i imitacijom. Hercigonja Novković dodaje: Sve više ljudi gugla i kaže – imam ADHD. Mislim da se samim time, s jedne strane, širi svjesnost, a s druge strane se na neki način trivijalizira sam poremećaj, jer – ne, nije sve što izgleda kao ADHD – ADHD.“

O tome što je ADHD, psihoterapeutkinja kaže: „ADHD je neurorazvojni poremećaj koji se javlja u djetinjstvu. Sama riječ – neurorazvojni poremećaj znači da se poremećaj razvija kako se razvija naš mozak. Davno se smatralo da je to poremećaj koji imaju samo djeca. Danas se zna da je to poremećaj koji mogu imati odrasle osobe. Mnoga djeca koja imaju ADHD nikada zapravo ne prerastu ADHD kako se prije smatralo, a također znamo da se mozak razvija do kasne adolescencije – i mi sa 20 godina možemo na neki način dobiti ADHD.“

Koji su simptomi ADHD-a, autorica knjige kaže: „Najčešći simptomi su hiperaktivnost, impulzivnost i nepažnja. Hiperaktivnost znači motorički nemir, nevoljke pokrete. Ne možemo gledati jedno dijete s ADHD-om i njegovo motoriku kao i nekakvog vrlo uspješnog sportaša koji je stalno u pokretu. Motorika kod ADHD-a je nesvrsishodna -trčat će okolo, penjati se posvuda, dirat će sve, ako neće moći ništa, makar će cupkat nogama, micati rukama. Ti pokreti nisu svrsishodni, ali tijelo ima stalnu potrebu za pokretom. Impulzivnost znači da ne može čekati na red, kada diže ruku u školi istovremeno i kaže odgovor, ne može čuti pitanje do kraja i već misli da zna pa odgovara itd. Jedno pomanjkanje strpljenja i opće kontrole nad samim sobom. Imamo nepažnju za koju smatram da je to nedostatak održavane pažnje i nedostatak kontrole nad vlastitom pažnjom. Svako to dijete ima jako dobru pažnju. Međutim, njihova pažnja usmjerena je na sadržaj koji njih zanimaju, a ne na sadržaj koji se očekuje da bude u fokusu njihove pažnje (…).“

Na pitanje je li cijelo vrijeme intenzitet simptoma jednak ili se događa u intervalima, Hercigonja-Novković kaže: „ADHD kada se dijagnosticira se dijagnosticira u suradnji s roditeljima i s okolinom djeteta. Više manje je prisutan u svim sredinama funkcioniranja osobe. Pod sredine mislim na socijalnu sredinu, obiteljsku sredinu i na školsku. Kod odraslih ljudi tu školsku zamjenjuje radna sredina. U svim sredinama je on manje više prisutan i on je prisutan u svakom danu, ali nije prisutan u svakom trenutku jednakog intenziteta. (…).

Psihoterapeutkinja kaže da sva istraživanja kažu da je ADHD visoko nasljedan te dodaje:

„Nasljednost možemo gledati u dva smjera. Jedno je sama genetika, dakle roditelj ima ADHD ili ne mora čak ići s roditelja na dijete. Kod mog djeteta konkretno, ja nemam ADHD, ali moj brat ima. Dakle, po toj liniji može ići i široj obitelji. Može biti nasljedno i imitacijom. Imam iskustvo u kojemu najstarije dijete ili srednje dijete u obitelji ima ADHD, a mlađe nema, ali ima obrazac ponašanja koje je pokupilo od starijeg djeteta ili od roditelja.“

Komplikacije koje ADHD može izazvati često idu, ističe psihoterapeutkinja, s komorbidnim poteškoćama.

„To su dodatne poteškoće, dodatni poremećaji (…). Kod ADHD-a to su najčešće, gledajući po rasponu godina, poteškoće u učenju i poremećaj u ponašanju kod mlađe djece, a onda što oni idu stariji imamo psihičke tegobe kao što su nisko samopouzdanje, anksioznost, depresija, loša sliku o sebi. (…)“, rekla je Hercigonja–Novković.

O tome je li ADHD danas češći u populaciji nego ikad prije, autorica knjige kaže:

„Nisam sigurna imam li točan odgovor za vas, ali mogu vam reći moje mišljenje, a moje mišljenje samo moje mišljenje. Možda i nemamo više ADHD-a danas, toliko više koliko se to čini, ali imamo stresan način života i imamo sve više djece koja imaju slabu pažnju. Sama slaba pažnja ili poneki element ADHD-a ne čine dijagnozu ADHD-a. (…). A ovo što ste drugo pitali prestiž, odnosno zanimljivost takve jedne dijagnoze je, mogu laički reći, da je ADHD in. Ne znam do kada će biti in, ali trenutno je in. Svatko bi želio imati ADHD. Na neki način kad shvatim da nisam funkcionalna, kad shvatim da često mislim da sam glupa ili tupa ili nesposobna i netko mi kaže – možda imaš ADHD i primim se za to. To je kao nekakva isprika za moju nefunkcionalnost.“

Psihoterapeutkinja ima i savjet kako educirati dijete koje ima ADHD.

„(…). Treba s djecom razgovarati o tome. Ne to stavljati u patologiziranje tipa -ti si bolesna, nisi normalna, ne možeš ili nećeš nikad moći. Sve možeš! Dijagnoza ADHD-a u stvari stavlja manji pritisak na dijete, a puno veći pritisak na roditelje. (…) O roditelju ne ovisi hoće li dijete dobiti ADHD, ali itekako ovisi prognoza djeteta s ADHD-om“, rekla je Hercigonja – Novković.

O tome kada je najsigurnije postaviti dijagnozu, autorica knjige kaže:

„Što se tiče nas stručnjaka, najsigurnije možemo postaviti dijagnozu s polaskom u školu. U vrtiću se svatko razvija nekim svojim tempom. Neka djeca su više razigrana, a neka nisu. Tek kad dođu u školu, tek tada su pred svako dijete postavljeni jedinstveni zahtjevi. (…) Sada svi oni moraju odsjediti 45 minuta, pratiti, pisati, zapisivati, čuvati svoje stvari. Tu se negdje vidi tko ispada iz toga, a tko ne.“

U svijetu je, ističe psihoterapeutkinja, broj jedan farmakološka terapija.

„U Hrvatskoj to nije uopće toliko uvriježeno. Uvijek znamo da postoje lijekovi za to, ali oni su samo nekakva podrška ako je to zaista potrebno. Većina roditelja bira ne izložiti dijete farmakološkoj terapiji već – pod brojem jedan je psihoedukacija, edukacija roditelja, edukacija nastavnika, modifikacija ponašanja, (…). Postoji paradoks kod ADHD-a – oni izgledaju jako nabrijano i jako ubrzano, međutim, njihova motorika je ubrzana, a njihova kognicija je mrvicu usporena. Oni zapravo trebaju usporiti da bi se spojila njihova kognicija i njihova motorika.(…)“, rekla je Hercigonja – Novković te dodaje:

„Farmakološku terapiju uglavnom traže kada dođu na faks i ne ovise više o roditeljima te bi ju oni sada htjeli jer je obujam gradiva i pritisak puno veći.“

Listopad je mjesec posvećen upravo svjesnosti o ADHD-u. O tome kako kao društvo možemo doprinijeti većoj toleranciji i većoj vidljivosti ADHD-a, autorica knjige kaže:

„To će biti neminovno jer se sve više priča o tome, ne samo u listopadu, nego generalno. Sve više ljudi gugla i kaže – imam ADHD. Mislim da se samim time s jedne strane širi svjesnost, a s druge strane se na neki način trivijalizira sam poremećaj, jer upravo ono što sam rekla na početku – ne, nije sve što izgleda kao ADHD – ADHD. (…) Mislim da bi trebalo provoditi edukacije, tribine, pričati o tome kako bi zaista ljudi shvatili da se ne treba igrati s riječi – ADHD, a onima koji zaista jesu treba pristupiti empatično i s podrškom.“

Written by: TOP RADIO


Previous post

Top Intervju

EKSLKLUZIVNI INTERVJU BARBARE KOLAR S MARTINOM GOREOM IZ DEPECHE MODEA: “Nikada nećemo zamijeniti Andyja i o tome nismo uopće razmišljali”

U ekskluzivnom razgovoru za TOP RADIO Barbara Kolar razgovarala je s jednim od osnivača i članova planetarno popularnog benda Depeche Mode Martinom Goreom. Saznala je kako se bend osjeća nakon smrti klavijaturista Andyja Fletchera te hoće li netko naslijediti njegovo mjesto. Na specijalnom je medijskom događaju u Berlinu Depeche Mode najavio novi album i svjetsku turneju 2023. godine. “Memento Mori Tour” nadovezat će se na bendov nadolazeći 15. studijski album […]

today2022-10-10


0%